05.10.2007., petak

Čestitamo dan oslobođenja, 2. dio… Na 5. listopada u ime Ludih Baba ponovno čestitam Dan oslobođenja Virovitice, u spomen na isti datum 1944. godine kada su snage Narodno oslobodilačke vojske oslobodile Viroviticu od okupatora. Prije godinu dana pisao sam o vremenu i okruženju u kojem se oslobođenje Virovitice 5. 10. 1944. dogodilo. Ovoga puta htio bih nešto napisati o jednoj drugoj stvari Najveći simbol Drugog svjetskog rata i Narodno oslobodilačke borbe u Virovitici svakako je spomenik koji je od pedesetih godina prošlog stoljeća bio postavljen u gradskom parku, s pogledom na glavni gradski trg, a koji je početkom devedesetih godina uklonjen sa svoga mjesta. Na mjestu spomenika, navodno se do Drugog svjetskog rata nałaziła pravoslavna crkva koja je, isto kao i židovska sinagoga koja se nalazila na početku ulice Matije Gupca, srušena naredbom marionetskog režima Nezavisne države Hrvatske. Samom spomeniku, dogodilo se nešto slično poput onoga što se događalo s našom poviješću iz Drugog svjetskog rata koja je u novije vrijeme bila namjerno zaboravljena i zapostavljena. U nekim slučajevima izokretana i falsificirana. Isto se događalo djelomično u suprotnosti s službenom poviješću koja je, za vrijeme SFRJ, Narodno oslobodilačku borbu idealizirala kao revolucionarnu borbu "jugoslavenskih naroda i narodnosti" u kojoj su pojave revolucionarnog terora bile zabranjena tema službene historiografije. Sa spomenikom se dogodilo to da je, nakon što je već od velike većine ljudi bio praktički zaboravljen, izvučen iz dvorišta virovitičkog komunalnog poduzeća gdje je cijelo vrijeme ležao i postavljen na gradsko groblje u blizinu partizanske grobnice. Priča o njegovom ponovnom postavljanju aktualizirana je prije nekoliko godina (mislim 2004. godine) i iz tog razdoblja sjećam se jednog događaja koji se dogodio jednog vikenda uvečer. Te večeri, kako je bio vikend, mi smo se kao i obično našli i družili na Borcu. Bilo je relativno toplo, skupilo se ljudi, pili smo, zezali se, družili se, razgovarali i sve kako to već na Borcu ide. Sve u svemu, bio je to klasičan izlazak. Kasnije kada je vrijeme odmaklo, kada smo popili što smo donijeli odlučili smo krenuti prema gradu. Kao i obično kada se s Borca ide prema gradu formiraju se razne grupe koje ovise o tome tko je uopće tog dana bio na Borcu te kada je tko odlučio otići. Neki tako rano odu s Borca do grada, neki ostanu do kasnije, a neki odlaze zadnji kada više na Borcu nema ni žive duše. U slučaju o kojemu je ovdje riječ u grupi s Borca išli smo Đinđić, Tiho, Pepa i ja. Ulaz na Borac nalazi se na kraju ulice Stanka Vraza, dok se na početku iste ulice nalazi virovitičko komunalno poduzeće Flora. Kada se od Borca ide prema gradu mora se proći, odnosno ne mora ali je taj put najbliži, kroz ulicu Stanka Vraza pored Flore. Tako smo nas četvorica hodajući stigli ispred zgrade Flore i tamo zastali. Mislim kako smo nekoga čekali ili nešto. Uvijek su ti odlasci prema gradu trajali puno duže nego kada čovjek preko dana prolazi istim putem. Za vrijeme dok smo čekali sjetio sam se kako sam na vijestima negdje pročitao kako u dvorištu Flore leži spomenik borca koji je premješten iz gradskog parka. Kao što napisah taman se u to vrijeme priča o spomeniku aktualizirala. Nakon toga smo došli na ideju da odemo pogledati unutra možemo li istog vidjeti. Približili smo se ogradi, unutar odrade bio je mrkli mrak i samo se nazirala neka zgrada s druge strane dvorišta. Mislili smo da možda nemaju nekog psa unutra ili nešto pa nismo samo tako ujurili unutra. Rešetke na vratima bile su prilično razmaknute tako da se čak i ne previše sitna osoba mogla kroz njih provući. Taman sam pokušavao provući se i pokazivao sam ostalima kako se može proći kroz rešetke s jednom nogom stojeći unutar dvorišta, a drugom vani na pločniku, kada je prema nama povikao čovjek koji se kretao ulicom od Borca prema gradu, idući istim putem kojim smo mi prije njega došli. Sam čovjek je vjerojatno također bio na Borcu u birtiji međutim kako je već bilo kasno i pred fajrunt krenuo je kući. Čovjek je viknuo na nas: "Šta to radite?". Mi smo nakon sekunde promišljanja odgovorili čovjeku kako smo čuli da je spomenik borca tu u dvorištu Flore pa smo ga htjeli vidjeti. Čovjek je na to nama rekao kako je spomenik unutra i gurnuo je klizna ulazna vrata koja su cijelo vrijeme bila otključana, kroz čije smo se rešetke pokušali provući, koja su otklizila i oslobodila ulaz u dvorište. Čovjek je prvi ušao i mahnuvši rukom pozvao nas da također uđemo i sljedimo ga. Spomenuo je kako radi u Flori. Upalio je vanjsko svijetlo u dvorištu. Trebalo je nekoliko sekundi da bi se oči iz mraka privikle na svjetlo, a nakon toga da mozak registrira prizor koji se pred nama prikazao. Spomenik Borca stajao je nasred dvorišta, uspravljen i osiguran konopcima kako se ne bi micao. Bio je to trenutak kada sam prvi put vidio spomenik nakon puno godina, prije toga sam ga vidio kada nas je u osnovnoj školi učiteljica (odnosno tada se zvala drugarica) vodila u šetnju gradom kada smo prolazili pored spomenika koji je bio u parku nasuprot glavnog gradskog trga (tada trg Republike, neko vrijeme trg Bana Jelačića, sada trg Dr. Franje Tuđmana). Prvo što me iznenadilo bila je visina spomenika koja je bila sigurno tri metra, gledajući podignutu ruku i više, i masivnost budući da je brončana statua bila teška toliko da se nikako rukama nije mogla pomaknuti. Bio je to zanimljiv i impresivan prizor. Tako smo nas četvorica, nakon što smo se načudili spomeniku, popričali s čovjekom koji nas je pustio unutra i pokazao spomenik. Rekao nam je da je spomenik cijelo vrijeme ležao na travi uz zid u istom dvorištu gdje sada stoji uspravno. Pokazao nam je mjesto na travi uz zid gdje je spomenik prije ležao. Uz spomenik bile su i ploče na kojima su imenom i prezimenom bila napisana imena stradalih u čast kojima je spomenik i podignut. Pričao nam je kako su spomenik, nakon što su ga podigli, prali budući da se na njega nahvatalo sve i svašta za svo vrijeme koje je ležao na tlu. Pitali smo ga za vrijeme kada je spomenik maknut u čemu je priča i sam sudjelovao. Pričao je kako su im taj posao naredili šefovi te kako su oni nakon što je sam spomenik maknut otkopavali zemlju ispod spomenika i kosture koji su se nalazili ispod spomenika lopatama prebacivali u prikolicu kamiona te ih kasnije vozili na partizansko groblje na gradskom groblju. Čovjek je govorio kako je to bio stravičan prizor i stravičan posao te kako su nalazili sve i svašta kako su kopali zemlju ispod spomenika. Prigušenim glasom pričao nam je kako su uz ostatke civila i partizana pronašli i ostatke domobrana koji su završili u istoj grobnici. Nadalje smo pričali o njegovom poslu, govorio je kako radi u Flori već godinama, kako je to poduzeće gdje svi rade sve pa tako ponekad vozi kamion, ponekad kosi travu, ponekad ubacuje smeće u kamion, kakvog posla već ima. Govorio je kako je zadovoljan što ima posao u vrijeme kada mnogi nemaju, te kako su prije (za vrijeme socijalizma) stvari bile drugačije za radnika. Zezali smo se kako bi mogli napraviti priču, poput ideje za neku knjigu ili film, kako je čovjek prošao put od radnika do djelatnika. Nakon što smo se ispričali, izašli smo van iz dvorišta Flore, čovjek je ugasio svjetla i zatvorio ogradu, pozdravili smo se i rastali. Mi smo nastavili prema gradu, a čovjek je valjda nastavio prema kući. Spomenik je nedugo poslije premješten na gradsko groblje u blizinu partizanske grobnice gdje i danas stoji. Kada se govori o povijesti, smatram kako sve događaje treba sagledati objektivno, na temelju dokumenata, vjerodostojnih svjedočanstava, te nalaza i istraživanja donijeti zaključke. Drugi svjetski rat i Narodno oslobodilačka borba bitni su stoga što su se u tom razdoblju odlukama ZAVNOH-a i AVNOJ-a udarili temelji moderne hrvatske države koja je odlukama tih tijela ustrojena kao republika, s vremenom mjenjajući nazive od Narodne Republike, preko Socijalističke Republike, do Republike Hrvatske. Na temeljima ZAVNOH-a (Zemaljsko Antifašističko Vijeće Narodnog Oslobođenja Hrvatske), koji je putem institucije Hrvatskog Sabora (čiji je prvi predsjednik bio "književnik i borac", kako na bisti ispred stare zgrade istoimene virovitičke osnovne škole piše, Vladimir Nazor), za vrijeme drugog svjetskog rata održao kontinuitet Hrvatske državnosti, Hrvatski Sabor donio je 25. lipnja odluku o samostalnosti i suverenosti Republike Hrvatske što slavimo kao Dan Državnosti.

- 16:44 - Komentari (2) - Isprintaj - #

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.