01.03.2007., četvrtak

O klupskoj politici... Po pitanju klupske politike postoje očite razlike između klupske politike Borca, odnosno Virovitice, i klupske politike takozvane Virovitice. Nakon drugoligaške sezone 2003/2004, potonuli smo u najniži rang natjecanja odakle smo krenuli graditi momčad koja u prvoj sezoni igranja u trećoj županijskoj ligi (2004/2005) završava sezonu na drugom mjestu. U drugoj sezoni igranja u trećoj županijskoj ligi (2005/2006) momčad završava sezonu kao prvak i time stječe pravo nastupa u višem rangu natjecanja, odnosno drugoj županijskoj ligi. Nakon polusezone (2006/2007) odigrane u drugoj županijskoj ligi momčad zauzima prvo mjesto sa sedam bodova prednosti pred drugoplasiranom momčadi s izglednom perspektivom osvajanja naslova prvaka čime bi stekla pravo nastupa u prvoj županijskoj ligi u sezoni 2007/2008. Tada momčad biva ukinuta od strane uprave koja slijeće na Borac prije pola godine i dovodi sa sobom momčad koja nastupa u četvrtoj hrvatskoj nogometnoj ligi, dva ranga više od ranga u kojem nastupa momčad Virovitice. Klupska politika takozvane Virovitice temelji se na instant formulama koje su se samo u našem županijskom nogometu u bližoj prošlosti dva puta pokazale neuspiješne. Prvi put s Mladosti 127, drugi put s Viroviticom. Oba kluba su nakon nerealnih ambicija megalomanskih pojedinaca propala. Sada se povijest ponavlja po treći put u slučaju takozvane Virovitice. Prvi poglavica bio je Đuro Dečak, drugi Pavo Bošnjak i sada treći Renato Romić. Katalizator sve tri nogometne katastrofe je Zdravko Grbac koji je bio uključen u rad sva tri kluba, odnosno trenutno je uključen u rad takozvane Virovitice kao sportski direktor. Od predsjednika Renata Romića mogu se čuti najave kako će takozvana Virovitica igrati u prvoj hrvatskoj nogometnoj ligi. Takve najave čine se debelo preračunatima pogotovo u svijetlu najave nogometnog saveza o smanjenju prve lige na deset klubova što znači da bi se takozvana Virovitica za mjesto među deset prvoligaša morala natjecati s Dinamom, Hajdukom, Rijekom, Varteksom, Slaven Belupom, Osijekom, Zagrebom, Cibalijom, Međimurjem, Pulom, Šibenikom, Zadrom, Interom, Hrvatskim Dragovoljcem, Imotskim, Pomorcem, itd.... Sve su to klubovi s pedigreom koji duže vrijeme igraju u vrhu hrvatskog nogometa. U takvoj konkurenciji probiti se među deset prvoligaša i ostati standardan u tom društvu za Viroviticu je znanstvena fantastika. Moguće je, kada bi se pokrenuo projekt virovitičkog nogometnog prvoligaša, to ostvariti ali u razdoblju do 2020. godine. Nikako instant formulama "od nule do prvoligaša u pet godina". Ipak, klupska politika takozvane Virovitice temelji se baš na tome. To je vidljivo iz načina na koji su tijekom zimske stanke sezone prve županijske lige 2005/2006, nakon što su zaostajali 10 bodova za prvoplasiranom ekipom (Nk Tvin), minirali Tvin i uzeli mu najbolje igrače te se tako probili do prvog mjesta čime su stekli pravo natjecanja u četvrtoj hrvatskoj nogometnoj ligi. Prije početka sezone 2006/2007 preuzimaju upravu na Borcu i mijenjaju ime u Virovitica. U otprilike isto vrijeme Nk Tvin se gasi, a dotadašnjoj momčadi Nk Virovitice biva dodijeljen naziv Virovitica 2. Takozvana Virovitica nastupa u četvrtoj hrvatskoj nogometnoj ligi s polovičnim uspjehom (7 pobjeda i 4 poraza na polusezoni = 21 bod iz 11 utakmica), za razliku od Virovitice 2 koja u drugoj županijskoj ligi igra odlično (9 pobjeda i 1 neriješena na polusezoni = 28 bodova iz 10 utakmica). Ipak na polusezoni Virovitica 2 biva ugašena, a takozvana Virovitica kuje planove o drugoj hrvatskoj nogometnoj ligi i dovlači pojačanja ne bi li se probila do prvog mjesta. Među pojačanjima dolaze Crvenka iz FEŠK Feričanci (igrač koji je igrao u četvrtoj hrvatskoj nogometnoj ligi istok), mladi Kubatov iz Slatine, dva Makedonca i igrač iz Zagreba. Time se samo nastavlja klupska politika takozvane Virovitice koja se temelji na uvoznim igračima, a daljnji razvitak situacije ići će u smjeru dovođenja novih uvoznih igrača tako da će s višim rangovima biti sve manje domaćih igrača, odnosno da će uskoro u momčadi takozvane Virovitice igrati sami stranci. Naša sada neostvariva klupska politika sastojala se u orijentaciji na domaće igrače. Postojali su planovi pojačanja momčadi nakon ulaska u prvu županijsku ligu, i to pojačanja domaćim igračima (iz Virovitice i okolice). Računalo se s time da će mnogi igrači koji igraju za razne klubove iz okolice Virovitice rado doći trenirati i igrati na Borac koji je u gradu tako da ne bi trebali putovati. Također, vjerovalo se da se igračima mogu pružiti bolji uvjeti nego u sredinama u kojima igraju. Nakon ulaska u drugu županijsku ligu prije pola godine imali smo plan oformiti juniorsku momčad iz koje bi izlazili igrači koji bi kasnije nastupali i za seniorsku momčad kluba ali to nismo ostvarili jer su sve mlađe uzrasne kategorije ustrojene pod novom upravom Nk Virovitice. Nakon ulaska u prvu županijsku ligu opet bi se borili za vrh i vjerujem kako bi zajedničkim radom svih ljudi u klubu u idućih pet godina mogli ostvariti plasman u treću hrvatsku nogometnu ligu. Kada bi klub postao stabilan trećeligaš opet bi sjeli za stol i odlučili što želimo učiniti dalje. Sve što smo postigli otkako smo krenuli iz treće županijske lige postigli smo svojim dobrovoljnim radom i zalaganjem. Nitko lipe nije dobio. Onima koji su upućeni u funkcioniranje klubova u županijskim ligama znaju da županijski nogometni savez uplaćuje na račun kluba određena financijska sredstva koja su dovoljna da klub podmiri troškove natjecanja, a koja se većim djelom potroše na plaćanje gospode nogometnih sudaca što je i u našem slučaju način na koji su većinom potrošena. Igrači su trenirali i igrali u vlastitoj opremi. Prijevoz na utakmice riješavali smo sami. Fešte nakon utakmica također smo riješavali sami. Čak ni ulaz na utakmice na Borac nismo naplaćivali. Plakate kojima smo najavljivali domaće utakmice izrađivao sam sam i lijepio ih po za to predviđenim mjestima po gradu. Sama izrada plakata predstavljala mi je trošak od oko 10 kuna, dok je moje slobodno vrijeme i posao lijepljenja bio moja dobra volja. Uspoređujući način trošenja financijskih sredstva u našoj momčadi i u momčadi takozvane Virovitice dolazim do zaključka kako se tamo novci bacaju u rupu bez dna. Uzmimo za primjer mjesečna primanja nekog stranog igrača koja mogu biti nekoliko tisuća kuna, i tako iz mjeseca u mjesec, a njemu je Virovitica samo odskočna daska za daljnji angažman u nekom drugom klubu. Za financijska sredstva koja su u samo mjesec dana uložena u stranog igrača više od polovice momčadi domaćih dečkiju mogu dobiti nove kopačke. I tako iz mjeseca u mjesec. Ne želeći "zavirivati u tuđi novčanik" moram konstatirati kako nitko nema toliko novaca da ih može bacati u vjetar, a takozvana Virovitica se kreće u smjeru momčadi s 22 igrača stranca na platnom spisku što po mom mišljenju predstavlja 22 rupe bez dna. Gledajući unatrag, sve što smo postigli u protekle dvije i pol godine, postigli smo uz minimalna financijska sredstva. Moj zaključak je kako momčad i uprava takozvane Virovitice ima financijska sredstva tj. novac, dok je naša momčad Virovitice imala sve ostalo.

- 23:52 - Komentari (19) - Isprintaj - #

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.